Sunday, September 23, 2007

SJAJ U OČIMA


SJAJ U OČIMA

Film Srđana Karanovića »Sjaj u očima« je još jedna od nesrećnih poslednica krvavih građanskih ratova na području SFRJ.

Karanovićev opus nije besprekoran, ali je uspeo da proizvede nekoliko istinski nezaboravnih ostvarenja poput TV serije »Grlom u jagode« ili filma »Nešto između«. Iako je njegov autorski prosede često problematizovan, on je u svom opusu uvek uspevao da održi jednu liniju dostojanstva i znanja, koju mu ni najogorčeniji protivnici nisu mogli osporiti. Novi film obara Karanovića u najdublji ambis razorene srpske kinematografije. I nerazumevanje prema ovom filmu nije osveta estetskih suparnika već prepoznavanje njegovih fundamentalnih nedostataka.

»Sjaj u očima« je zamišljen da najpre bude topla priča o tome kako ljubav ne poznaje granice, zatim da se malo osvrne na besmislene ratove u SFRJ, potom da malo internacionalizuje celu stvar, kroz uvođenje vanbalkanskih likova, i pojedostavljivanje priče za strano tržište. I povrh svega, naravno, ne izbegava prikaz balkanskog usuda u kome na kraju uvek ima i plahovitosti i orgijastičke nepredvidljivosti. Istovremeno, sve ove pripovedačke i lične stavove, Karanović prosejava kroz namerno arhaizirani postupak.

Autor pritom pravi klasičnu početničku grešku srpskog autora koji, u angstu da li će pokazati sve što zna, začinje previše ambicije u jednom ostvarenju. Takva greška se obično dešava debitantima. Karanović je iskusan reditelj, ali očigledno su ga stigle posledice preduge apstinencije sa ekrana, koja evidentno uzima svoj danak, i njegov slučaj svakako nije prvi te vrste.

U nizu usiljenih pokušaja da svoju priču približi idealima iz očigledno prevaziđenog opusa Rene Klera s jedne, i paradigmama izvozne političke korektnosti s druge strane, on ne samo da izneverava najjednostavniju liniju bioskopske ljubavne priče već ceo film pretvara u jednu nerazumljivu grotesku. Time Karanović produbljuje dekadenciju srpskog filma koja je definisana time da autori nikada nisu bili inteligentniji i da filmovi nikada nisu u tolikoj meri promašivali minimalne standarde bioskopskog ugođaja.

Nerazumljiva groteska živi i na nivou scenarija i na nivou rediteljske interpretacije, te je nejasan navodni uspeh koji je film doživeo na festivalima. Festivali su odgovorni za agoniju evropskog filma, međutim ovakvi promašaji ne bivaju nagrađeni ni u najperverznijim kombinacijama. Budući da je uspeh ovog filma ovenčan hvalospevima u našoj štampi, dok nekih konkretnih nagrada baš i nema, postavlja se pitanje da li su izveštači sa festivala bili objektivni ili su bili samo pioni u manipulacijama Ministarstva kulture. Jer ova nerazumljiva groteska je snimljena uz podršku Ministarstva kulture, dakle od naših para, i na tom nivou prestaje da zanima samo autora i producenta već dotiče i nas, građane.

Slučaj »Sjaja u očima« je dovoljan razlog da izgubimo poverenje u kriterijume Ministarstva i da se suočimo sa činjenicom kako su Miloševićeve strukture za glorifikovanje naših navodnih festivalskih uspeha preživele sve promene i zadržale uvežbanu retoriku, koja je još uvek potrebna režimu. To ne znači da Ministarstvo kulture ne treba da pomogne Karanoviću. Trebalo je da mu pomogne isto onako kao što je ove godine preporučilo Miši Radivojeviću, Slobodanu Šijanu, Milutinu Petroviću i Radivoju Andriću da poprave svoje scenarije. Ministarstvo bi takođe moralo da shvati da je najdragoceniji adut srpskih filmskih autora to što su u Beogradu imali bogatu Kinoteku, lucidan bioskopski repertoar i piratske video kasete, čime su razvili vrhunsku kulturu gledanja i tumačenja filma - a ne to što su živeli u nepovoljnim okolnostima.

Nama su sada, umesto bajki o renesansi srpske kinematografije, najpotrebniji kvalitetni filmovi koji će vratiti publiku u bioskope, jer naš problem nije proizvodnja (uvek će se naći politički, mafijaški ili dobrotvorni razlog da se neki novac uloži u film) već prikazivanje filmova. Umesto tog rešenja dobijamo nepodnošljivu medijsku buku o nagradama državnih projekata koji eventualnu gledanost dostižu nasilno produženom distribucijom i gledanjem po dekretu.

Stvaranje kvalitetnog i uspešnog filma je alhemija. Međutim, »Sjaj u očima« je na svakom nivou, već kao scenario bio katastrofa koja je čekala da se desi. Alhemiji, uvek prethodi iscrpljivanje hemije, a na »Sjaju u očima« ni poznati hemijski deo nije adekvatno sproveden. I desila se katastrofa, dobili smo film koji se trpi kao devedesetosmominutna pesma Plavog Orkestra, koja ni u formi od tri minuta nije valjala, ali se bar lakše podnosila.

»Sjaj u očima« je najavljen kao staromodan film. Problem je u tome što nijedan od njegovih zastarelih momenata nikada više neće ući u modu.

Dimitrije Vojnov

No comments: