Sunday, September 23, 2007

RINGERAJA


RINGERAJA

Režija: Đorđe Milosavljević
Uloge: Dejan Lutkić, Ivan Jevtović, Dragan Petrović, Nebojša Ljubišić, Vladan Dujović, Ljubinka Klarić, Ivan Tomić.
Proizvodnja: Jugoslavija, 2002.
Distribucija: ProVision

Jako je teško napisati kritiku koja može da dočara novi film Đorđa Milosavljevića "Rinegraja". Naprosto, reč je o ostvarenju koje neopisivo degradira našu kinematografiju i srozava već suviše niske estetske standarde koje smo do sada pokušavali da gajimo.

Reči me napuštaju čim se dotaknem sižea koji je preuzet (otet) iz notornog američkog hita "Upoznaj njene roditelje" čija je glavna osobina da predstavlja primer dramaturški razrađene premise (situacija razvijena ni iz čega) koja se drži na temelju zanata a ne inspiracije. Film govori o kriminalcu Ringu i njegovom bratu, asistentu na katedri za etnologiju, Raji, koji moraju da glume jedan drugog kada Ringe poželi da se predstavi kao neko drugi pred roditeljima svoje verenice. Tako prerušeni, njih dvojica odlaze na vereničinu slavu u selo, gde sreću njenu primitivnu i raznovrsno bizarnu familiju. Prate ih kriminalci koji žele Ringovu glavu.

Ovakvim plagijatom, Milosavljević ne samo da razotkriva svoj vlastiti eklekticizam već pokazuje da ni ne razmatra (ne prati) sadržaje izvan najpopularnijeg glavnog toka. Time vređa publiku koja možda ne gleda dovoljno filmova ali ipak poznaje hitove. Ovakva pozajmica ideja,ili nešto gore, svodi našu kinematografiju na nivo najniže hongkonške ili italijanske eksploatacije. Daleko od toga da imam nešto protiv ove dve industrije zabave ali moram ukazati na njihovo osnovno svojstvo - hiperprodukciju. Jedino u hiperprodukciji mogu postojati ovakvi besramni plagijati. Naša kinematografija nije hiperproduktivna međutim u okvirima njene oskudice - Đorđe Milosavljević jeste i više nego hiperproduktivan. Podsetiću da iza njega stoji sedam scnarističkih i tri rediteljska potpisa na filmovima koji manje-više zaokružuju najtužniju fazu naše filmske istorije. Pritom, hongkonški ili stari italijanski autori preuzimaju holivudski siže a zatim ga obogaćuju vlastitim interpretacijama žanrovskog gradiva koje u većini slučajeva unapređuju američku matricu. Milosavljević unazađuje američki siže prostaklucima i bemislom do te mere da se spušta ispod standarda loše srpske komedije, ispod koga sam mislio da ne postoji ništa. Sramota je što na špici pominje čuvenog holivudskog filmotvora i gurua Rodžera Kormana koji, istini za volju, jeste producirao na brzinu snimljene plagijate ali ne posle tuđe premijere, već paralelno sa izvornikom. Za razliku od "Ringeraja" Kormanovi eksploatacijski filmovi su izlazili pre skupih originala koje su izbacivali bogati studiji.

Ispod nivoa mi je da uopšte zasecam površinu scenarija za komediju koja ne sadrži nijednu autentično smešnu situaciju a vrlo često citira i neke od notornih svakodnevnih dosetki koje koriste pričljive komšije kako bi relaksirali prodavačice u samoposluzi. Ipak, čitaoci zaslužuju da se malo osvrnem na Milosavljevićev predložak. To je neduhovit pokušaj da se ukrste školski dramaturški obrasci zamene identiteta sa prikazima neduhovitog rustikalnog primitivizma. Na nivou zamene identiteta, problem je u tome što se likovi zapravo ne razlikuju niti upadaju u nevolje kada se preruše, uvek se snađu i zato nema nikakve napetosti. Svako ima svog para i romantično razrešenje priče je očigledno čim se uvedu svi potrebni likovi. Radnja se uglavnom svodi na paralelne prikaze ljudi koji stoje i razgovaraju. Dijalozi su vulgarni i neduhoviti čemu doprinosi i primetno improvizovanje na samom snimanju. Za kraj ostavljam najslađi dokaz plagijata koji opovrgava svaki eventualni pokušaj da se »Rinegraja« predstavi kao razrada generalne pripovedačke konvencije - to je lik mladog šuraka narkomana koji je bez stida preuzet iz »Upoznaj njene roditelje«.

Deo srpske filmske javnosti pokušava da afirmiše žanrovski film kao opoziciju nadri - umetničkim ostvarenjima koja stvaraju mutnu sliku o građanima Srbije. Slažem se sa tom inicijativom. Problem je u tome što nije identifikovan pravi protivnik. Svi govore o Kusturičinom štetnom uticaju dok upravo filmovi kao "Ringeraja" prikazuju Srbe kao idiote, srozavaju nivo opštenja u bioskopskim salama i, zašto ne reći,daju za pravo onima koji misle da su jalovi veterani vitalniji od nadolazećih talenata. A "Rinegraja" troši famu o mladosti i talentu da bi prikrila vanvremensko neznanje.

"Ringeraja" je samo vrhunac Milosavljevićeve strategije da nas kroz ceo svoj opus prikazuje kao siledžije koji su još gori od Miloševićevog režima, a sve pod krinkom modernih a zapravo anti - filmskih tendencija, dijaloškog iživljavanja na velikom ekranu.

Očekivano je da komedija donosi stilizovano ponašanje likova. Pa ipak, najagresivnija komedija je, suštinski, najkonzervativnija matrica zato što osuđuje i ismeva odstupanje iz utvrđenog poretka. Problem je u tome što Milosavljevićev humor nije osmišljen čime se dodatno ističe nedostatak visprenosti. Najskarednije je ipak ismevanje institucije Krsne slave i srpskog pravoslavnog sveštenstva. Uveren sam da je to više odraz preuzimanja stranih obrazaca nego ozbiljnije strategije. Holivud i zapadni film mogu da ironizuju tamošnje konfesije zato što se tamo kler odvojio od vernika a procesija je pojela supstancu. Pravoslavlje je, međutim, pre svega dobrovoljno i blisko čoveku. Ne sporim da postoje određene devijacije prilikom obeležavanja pravoslavnih praznika ali to nije tema za viceve već za ozbiljnu analizu. Pitanje ispovedanja vere je nesumnjivo važno, čak i za ateiste, tako da se problem nesavesnih popova i primitivnog naroda ne može tako paušalno doticati. Naprosto, suviše su dugo crkvena zvona avetinjski zvonila u našem filmu da bi ih sad neko ismevao zarad malo neuspelih gegova.

Licemerno bi bilo ne napomenuti da bi duboka ideološka analiza bila izbegnuta da je film bio kvalitetniji. Dobar film će učiniti da mnogo šta prihvatimo ili ne primetimo a loš film pobuđuje potrebu da u njemu tražimo možda i ono čega u njemu nema. To je tajna kinestezije.

Publika je zasićena tipičnom glumačkom podelom Nikola Đuričko - Nebojša Glogovac. Na svu sreću, "Ringeraja" izbegava tu glumačku ekipu. Glavne uloge tumače Dejan Lutkić i Ivan Jevtović. Sada je jasno zašto inače ne dobijaju više prostora na filmu.

Takve interpretacije se ne mogu vrednovati, jedino se mogu opisati. Lutkić igra Ringa, kriminalca koji mora da se pravi da je obrazovan. To izgleda kao da se obrazovan čovek neuspešno pravi da je kriminalac koji mora da se pravi da je obrazovan. Ivan Jevtović pak igra akademskog građanina koji se pravi da je kriminalac sa uličarskim rečnikom. To izgleda kao da se uličar sa naočarima i uličarskim rečnikom pravi da je kriminalac sa uličarskim rečnikom. Neverovatno. Da je Lutkić igrao Raju a Jevtović Ringa, bilo bi mnogo jasnije.

O glumačkoj podeli bi se moglo još govoriti da u filmu ne igra Vladan Dujović, glumac kome uvek moramo posvetiti naročitu pažnju. Ovo je prvi film u kome Dujovićeva nedarovitost ne smeta zato što su ostali glumci podjednako nekompetentni pa nema kontrasta. Posle "Normalnih ljudi", "Nataše" i "Apsolutnih sto" napokon je našao film u kome ostali nisu ništa bolji nego on.

Film je snimljen za malo novca. Ta oskudica se primećuje i dokazuje samo jednu stvar - da su filmovi mogli da budu snimani za manje novca, neko bi to već ranije otkrio. Sa ovakvom produkcijom se vrtimo u začaranom krugu "skupih" filmova koje bar neko pogleda i "jeftinih" filmova, pravljenih da sa malim ulaganjem zgrnu novac, koje apsolutno niko ne vidi. Od niskobudžetne produkcije se ne sme odustati ali autori moraju shvatiti da "varanje na ceni" (kako to kažu holivudski producenti) kompenzuju idejama tj. onim što najmanje košta a to su olovka i papir koji beleže pametne stvari.

Milosavljevićeva režija je sasvim pogrešna. On pokušava da montažno i zvučno simulira ekskluzivni »hip« stil a raspolaže ikonografijom ruralnog filma. Greška je u tome što Milosavljević koristi dinamična rediteljska sredstva za sadržaj koji se sprda sa estetikom dinamičnosti. On koristi vizuelne kodove sadržaja koji parodira i time nepobitno dokazuje u kakvoj je stilskoj konfuziji nastao "Ringeraja".

Intonacija priče pritom nije urbana, barem nije uspešno urbana (niti je Milosavljević ikada bio urban u svom opusu) a nije ni ruralna. Tako, Milosavljević ne može biti pomenut u istoj rečenici sa velikim urbanim autorima koji su ironizovali selo. Tragedija je u tome što ga zanatski i stilski prevazilazi čak i stožer ruralnog filma kod nas Dragoslav Lazić koji pritom ima i kredibilitet autora sa nekoliko zanimljivih crnotalasnih ostvarenja. U najmanju ruku, njegovi filmovi imaju mnogo bolje glumce. "Ringeraja" čak ni ne luta ničijom zemljom između urbanog i ruralnog pristupa. Ovaj film nigde ne pripada( nikada ne bih udarao nokautiranog protivnika ali me još uvek kopka kako neko može da promeni naslov svog filma iz "Gromovi Svetog Ilije" u "Ringeraja").

Za kraj ostavljam pitanje, kako je Milosavljević imao obraza da bilo kome prikaže ovakav film i zna li on koliko je vrata zatvorio mladim žanrovskim autorima koji od Srbije nisu preuzeli primitivizam već otvorenost i poznavanje Istoka i Zapada?

Unazađivanje filmskih profesionalaca kroz film »Ringeraja« je nečuveno. Vraća nas u doba pre šezdeset godina kada na našim prostorima nije bilo institucionalizovane kinematografije. Kada je ona osnovana, postojao je određeni kriterijum po kome je recimo reditelj Marijan Vajda izbačen iz Udruženja filmskih radnika kada je snimio film »Šeki snima- pazi se!« 1962. godine, zbog toga što njegov film nije imao zadovoljavajući minimum kvaliteta. Posle tog izbacivanja je bio primoran da napusti zemlju i ode u Nemačku.

Nadam se da nikada neću živeti u zemlji u kojoj postoje reči za opisivanje ovakvih filmova. Pa ipak, spremnost ljudi da finansiraju i smisle ovako nešto nepobitno dokazuje da ovaj narod nije zaslužio "Zemlju istine, ljubavi i slobode" ili "TT Sindrom".

Ovom prilikom bih hteo i da se najiskrenije izvinim ekipi filma »Munje« što sam preoštro ocenio njihov film u jednom od ranijih brojeva »Antene«. To sam shvatio kada sam pogledao »Ringeraju«. Izvinite.


Dimitrije Vojnov

1 comment:

Anonymous said...

NE JEDI GOVNA KAD JE BUREK 100 DINARA. ODLICAN FILM ZA NASMEJATI SE.